Djetelina i svjetlucave stvarčice
Legla je pored njega, kao i toliko noći prije. Pitala se duboko u sebi šta radi ovdje. Nije sretna. Nije ni on sretan. Pogledala je u njegove plave oči. One koje je toliko voljela. Nije da ih ne voli više, ali te je oči više ne razumiju. Možda ih i ne voli više. Možda samo još voli uspomenu na njih. Uspomenu na zajedničko izležavanje na mekanoj travi. Uspomenu na…
„Što si zamišljena?“ – upitao ju je
Pogledala ga je.
„Nedostaje mi djetelina sa četiri lista. Nedostaje mi onaj moj osmijeh kada je nađem. Ah, pa nedostaje mi čak i samo traženje. Znaš da odavno nismo skupa sanjarili? Sjećaš se da smo na početku stalno išli u lov na djetelinu. Ja sam bolja bila. A ti si se više radovao. A ja sam… Ali to je nestalo. Nema više sretnih djetelina. Nema više n sretnih ljudi. Ko je prije nestao? Sretne djeteline, ili sretni ljudi? Ili možda i nisu nestali, samo smo ih prestali tražiti. A kako ćemo naći nešto ako to ne tražimo? Nedostaju mi naše djeteline. I onal lagani dodir ruke. Tvoje na mojoj, i moje na tvojoj. Nedostaje mi tvoj osmijeh, i moj osmijeh zbog tvog osmijeha. I znaš šta mi još nedostaje? Nedostaju mi one svjetlucave stvarčice. Ne dijamanti. Ne. Nedostaje mi bljeskanje sunca na vodi. I ona refleskija što se stvori u ogledalcetu, pa ti kao ne vidiš. A volio si da te tako zezam. Nedostaje mi i presijavanje aluminijske folije dok odmotavamo sendviče. Eh, da. Mnogo mi to nedostaje. A znaš šta mi najviše nedostaje? Nedostaje mi svjetlucanje tvojih očiju kada me ugledaš. Onaj smijeh u njima bez da se zaista nasmiješ usnama. I onaj tvoj blesavi čuperak kojim si me golicao po vratu. I sve mi tvoje mnogo nedostaje.“
„Ma nisam zamišljena. Samo razmišljam o stvarima koje trebam obaviti sutra. Laku noć.“ – rekla je
„Laku noć.“ – rekao je
„Ipak te volim još uvijek ali ne znam kako da ti vratim sjaj u oku koji mi toliko nedostaje…“ – nije rekla nego je samo zatvorila oči.
Oznake: djetelina, djetelina sa četiri lista, plave oči, nedostajati, ljubav, volim, voljeti
09.10.2016. u 21:22 | 0 Komentara | Print | # | ^Bijela čokolada sa kokosom
Ipak sve ove godine sam mislila da me osoba koja mi je bila najbolja prijateljica poznavala. Barem onaj dio života u kojem smo jedna drugoj tvrdile da smo najbolje prijateljice. I da još uvijek znamo te stvari iz davnog života iako nismo više bliske. Jer, jednostavno nije lako zaboraviti šta osoba koja vam je značila voli ili ne voli. Ja recimo i sada znam da je ona između crnog i bijelog dijela eurokrema birala bijeli, da je voljela plavu i roza boju, da je voljela cvjetne uzorke na košuljama, da nije bila ljubitelj kafe (osim ako je produžena sa mnogo šlaga), da bi voljela imati tamniji ten, da nije mogla odoljeti jagodama (iako je bila alergična na njih, pa je koristila neku kremu da suzbije prištiće koji bi se kasnije pojavili), da se borila ostati normalna sa mamom koja je bila depresivna i da je oduvijek željela svoju normalnu porodicu.
Prije neki dan mi je, sasvim slučajno, došla u kancelariju. Da me pozdravi. Moram reći da sam se obradovala. Spustila je čokoladu da moj stol. Zahvalila sam za čokoladu i nisam gledala ni koja je. Bilo mi je važno čuti kako joj ide u životu i drago mi je bilo saznati da joj stvari idu nešto bolje u odnosu na prošli put: da je muževo zdravstveno stanje bolje, da je kćerka vesela i razigrana, da ima nešto bolju platu, i da malo više vremena provodi sa kćerkom, a malo manje na poslu. Ispričale smo se i ona je otišla. Ja sam pogledala u čokoladu. Bijela čokolada sa kokosom. Ljudima koje tek upoznajem kažem ime i da ne volim bijelu čokoladu i kokos. A eto, dobijem na poklon bijelu čokoladu sa kokosom. I pomislim, ona vjerovatno ne zna da između psa i mačke biram mačku, da najviše volim crvenu boju, da volim jesti kokice sa kečapom, da uživam u igračkama iz Kinder jajeta, da ne mogu odoljeti ukusnoj krompir salati, da volim balone punjene helijumom, da volim cvijeće i miris kamilice, da mi je omiljeni broj tri, da ne volim japanke jer me uvijek nažuljaju, da ne uživam skakati u vodu jer mrzim gubiti tlo pod nogama i da uopće ne volim kokos i bijelu čokoladu… Pomislim kako je ova čokolada i stvarmo stavila tačku na neko davno poglavlje života.
Oznake: prijatelj, prijateljica, prijateljstvo
16.07.2016. u 23:33 | 0 Komentara | Print | # | ^Terorista ili masovni ubica?
Nedavno je kopilot kompanije Germanwings-a navodno namjerno srušio avion kojim je upravljao i ubio sebe sa još 149 putnika i članova posade. Kada su mediji tek prenijeli vijest o tragediji, uzroci nisu bili poznati. Televizije, novine i portali su odmah kontaktirali ine stručnjake koji su govorili o mogućim uzrocima pada avionjavascript:%20void(0);a. Kao jedan od uzroka navođen je i terorizam. Naravno, čim se spomene terorizam, pomislimo na muslimane, ISIS, Al Kaidu, napad na New York, London, Pariz...
Onda se desio „preokret“ u istrazi. Naime, navodno je kopilot patio od depresije, napustila ga djevojka, pritisak na poslu postao neizdrživ i on je „pukao“ usmtivši sebe i preostalih 149 osoba u avionu. Zavio je u crno najmanje 149 porodica, da ne govorimo o prijateljima i ostaloj rodbini stradalih ljudskih bića. Međutim, čim se saznalo da se kopilot ne zove Muhamed, Ahmed, Ali, Hamza, Jusuf ili nekako muslimanskije, i čim je i potvrđeno nije musliman, potencijalni terorista je postao masovni ubica, depresivan čovjek...
Ja se pitam kako je moguće da je terorizam nedavni napad u Parizu u kojem su ubijeni novinari i u kojem je počinitelj tvrdio da je musliman, ali nije terorizam namjerno rušenje aviona sa još 149 putnika. Ako je namjera pilota bila da umre, ubije sve putnike, osveti se društvu zbog nerazumijevanja i usadi strah onima koji nisu bili u avionu, nije li to već po definiciji terorizam? Ili možda definiciju treba promijeniti i dodati da terorističke akte mogu počiniti samo muslimani? Ma nema veze što bi ta definicija promovirala diskriminaciju i osudila 99,9% muslimana kao teroriste zarad preostalih 0,1 (ako i toliko) koji uistinu i jesu teroristi. No, nije prvi put da mediji imaju dvostruka mjerila kad je terorizam u pitanju. Sjećam se da ni onaj Norvežanin Brejvik koji ubio preko 70 ljudi nije bio terorista nego masovni ubica jer se ne zove ni Muhamed, ni Ahmed, ni Ali, ni Hamza, ni Jusuf, ni... Zato mislim da bi napokon bilo pošteno izmijeniti definiciju, ili možda još bolje, sve muslimane proglasiti odmah teroristima pa neka dokazuju da nisu. Sve po principu: Krivi su dok se ne dokaže suprotno. Ali, ne bi li onda svi drugi bili fašisti? Ma jok, sve dok se radi samo o muslimanima, sve je ok!
FBI definicije teroizma
Oznake: Avion, germanwings, terorizam, muslimani
28.03.2015. u 15:44 | 0 Komentara | Print | # | ^To je nama naša jednakost dala – drage feministkinje veliko vam hvala!
Ovih dana je prilično aktuelan napad feministkinja na jednog od naučnika koji je bio dio tima zadužen za prvo historijsko slijetanje letjelice na kometu. I dok su mnogi govorili o historijskom napretku čovječanstva i čega sve ne, dr Matt Taylor se našao na meti feministkinja koje su smatrale da je njegova košulja seksistička. Da, košulja koju je nosio ovaj naučnik vrijeđa žene ovoga svijeta. Da, vrijeđa, ali vrijeđa i muškarce ovoga svijeta, odnosno sve osobe koje imaju malo dobrog ukusa, jer, hajdemo reći politički korektno, košulja baš i nije najljepša. Eh, ako bi mi neko objasnio u kakvom to svijetu živimo pa da nečiji neukus u oblačenju može prevagnuti nad njegovim naučnim postignućima bilo bi fakat super. Vjerovatno u svijetu u kojem više znamo o Kim Kardashian nego o Mattu Tayloru???
Nego, razlog zbog kojeg ovo pišem jeste da iskreno i od srca zahvalim svim ekstermisticama feminističkog pokreta (ovdje NE ubrajam žene koje su nastojale obezbijediti bolji život ženama, dok je za to bilo potrebe) čija borba za jednakost je khm malo skrenula sa putanje. Eto hvala vam u ime svih žena svijeta što imamo priliku:
- Žaliti se da su nam muškarci krivi za sve što nam je pošlo loše u životu, i kao izgovor za neuspjeh okriviti nemanje penisa. Jer da smo ga imale: imale bi i veću platu, i bolje auto, i boljeg dečka, ili djevojku, ili dečka? (A to što smo cmizdrave i na pomen prve kritike ili nekog poslovnog pritiska padamo u očaj dok nam se pomno našminkane oči pune suzama prijeteći naslagama maskare da će ih pretvoriti u crnu mrlju očaja, nije bitno. Mislim, čast izuzecima, ali žene ipak češće plaču na poslu – javno, nego što to čine muškarci)
- Smatrati da treba biti jednak broj žena i muškaraca koji rade posao inžinjera, premda daleko manji broj žena upisuje i završava tehničke, mašinske i kakve već fakultete. Nije bitno što nas je manje u toj branši. Treba nas biti jednak broj zaposlenih! Čeeek?
- Istovremeno smatrati da je posao medicinske sestre isključivo rezerviran za žene jer niko, niti jedan muškarac ne može brinuti o pacijentu poput žene. (Pih, nema ovdje veze ni iskustvo ni sposobnost. Važan je samo spol!)
- Žaliti se što nas muškarci posmatraju kao seksualne objekte bez žiže svijesti i istovremeno pokazivati sve ženske atribute na izvol'te, a ne znati razliku između brzine i ubrzanja.
- Imati djecu i bivše muževe (očeve te djece, valjda), pa djeci govoriti o tome kako im je tata obični s**onja koji nas je jadne i nejake ostavio zbog neke tamo koja je bila mlađa od njega (Ne, nema veze što su se upoznali nakon razvoda, što je mlađa godinu dana i što je umjesto da se žali kako je kontinuirano glava boli bila puno češće raspoložena za one stvari. Ma znate koje…)
- Imati djecu i bivšim muževima (ponovno očevima djece) ne dozvoljavati bilo kakav kontakt sa djecom, istovremeno se žaliti kako bivši nema nimalo osjećaja za svoje vlastiti dijete, i da mu je važna samo ona iz stavke iznad. (Nema veze što smo kad je god htio provesti vrijeme sa djetetom našle milion i jedan razlog zbog kojeg to nije moguće. Khm pobogu znaš li ti da dijete treba spavati? Da, sa 14 godina se spava popodne da se malo odmori. Znaš li ti da dijete mora ići u školu? Da, naravno da se i subotom i nedjeljom ide u školu. Uvijek!).
- Okriviti cijeli svijet, jer je muški, cijeli sistem, jer je muški za svaki naš promašaj u životu, ali istovremeno podrazumijevati da u slučaju razvoda djeca pripadnu nama (nema veze što nam je troje od četvero ispalo iz naručja dok smo lakirale nokte, a ono četvrto umalo zapalilo i sebe i zgradu dok se igralo sa šibicama, a mi umjesto da ga pazimo, gledale najnoviji nastavak serije u kojem će Esmeralda napokon progledati).
Srećom, nismo sve ovakve i ne krivimo cijeli muški svijet za svoje neuspjehe. Mnogo žena ipak zna da uspjeh ili neuspjeh zavise isključivo od njih samih.
I ne zaboravimo da muškarci također trebaju biti zahvalni feministkinjama jer su se izborile za žene koje će:
- Raditi i na poslu po 8, 10, 12 sati i onda, duboko zahvalne za mogućnost da rade, nastaviti raditi u kući, oko kuće, na kući.
- Nakon posla, i još posla nastaviti odgajati djecu, još malo raditi, i pri tome imati fenomenalan društveni život i posjećivati kina, pozorišta i mjesta kulture, trudeći se da od umora ne zaspu tokom projekcije ili izvedbe...
- Učiniti sve da dokažu da su jednake sa muškarcima, uključujući samostalno nošenje svojih 213 kofera u kojima su svi proizvodi namijenjeni njezi naše krhkosti.
Bilo da smo muškarac ili žene, mislim da je zarad jednakosti ipak najvažnije da se jedni prema drugima odnosimo kao prema ljudskim bićima, a to svakako uključuje i međusobne pohvale za dobro urađen posao, i nikako ne uključuje kritiziranje samo zato što je neko obukao ne baš najljepšu košulju. Bar ne nakon historijskog uspjeha…
Oznake: feministkinje, košulja, kometa
25.11.2014. u 10:55 | 0 Komentara | Print | # | ^Evo moj život tebi, i tebi, i tebi...
Često tvrdimo da su nam život i zdravlje najvažniji i najvredniji, ali ne razmišljamo kako ponekad svoj život i zdravlje povjeravamo potpunim strancima. Pri tome ne mislim na doktore kojima je u opisu posla da učine sve da vam unaprijede zdravlje ili u krajnjem slučaju da vam ne učine nešto što bi vam zdravlje dodatno pogoršalo. Niti o apotekarima („Šta rekoste jeste li ili niste alergični na penicilin?!“ policajcima („Ruke u vis zločesti razbojniče koji imaš tri bacača granata u svojim rukama!“) i vatrogascima („Zar baš sada da nam se pokvare ljestve?“). Ja ću da govorim o često „nevidljivim“ ljudima kojima povjerimo život ne znajući da to radimo, zaboravljajući da im nudimo svoj život na puno povjerenje ili se možda nadamo da neće učiniti ništa čime bi nam život bio ugrožen.
KONTROLORI LETA –Divni ljudi. Smireni, fokusirani i izuzetno pametni. I odgovorni za vaš život sve dok ste u zraku, i na aerodromskoj pisti. Za ovu profesiju se biraju najbolji od najboljih, ali, ipak su to samo ljudi. A ljudi griješe. Zato, kad se pomolite da se pilotu ne tresu ruke, da nema oluje, da sretno sletite, pomolite se i da se kontroloru leta ne prispava jer je on odgovoran za vaš život i on ustvari određuje koji će avion kojim putem letjeti. I od njegove procjene zavisi sigurnost putnika. Nebo možda jeste veliko, ali su se nesreće već događale. Dragi naši kontrolori leta, živi i zdravi bili i nikada nijedan avion sa neba ne srušili.
VOZAČI/PILOTI/KAPETANI – Kao osobe koje upravljaju nekom vrstom prevoza koju koristimo direktno utiču na to da li ćemo iz avanture zvane putovanje (bilo ono kratko ili dugu) izvući živu glavu. Zvuči malo oštro, zar ne? (a bogme bolje biti oštar nego dio statistike...). Zaboravljamo da su u krajnjem slučaju svi oni opet samo ljudi čija svađa sa supružnikom netom prije puta može kopno učiniti nevidljivim, instrukciju o putanji nebom nečujnom i ograničenje brzine nepostojećim. Zato da nam šoferi voze sve bez po muke i dovedu nas bezbijedno do stanice, aerodroma ili mirne luke.
INŽINJERI/KONSTRUKTORI RAZNIH MAŠINA – Uh pa ovdje je i nemoguće navesti sve ono što može poći po zlu. Onaj most, koji prelazite svakoga jutra djeluje stabilno, zar ne? Ona vaša nova mašina za rezanje mesa je tako lijepo oštra ali bezbijedna za prste, ili? Kočnice vašeg automobila dobro rade? Sa laptopom je sve ok, i apsolutno se neće pregrijati i pokušati vas zapaliti dok pišete ultra važan tekst čiji rok za predaju je za 300, 299, 298,297 sekundi...? (koji je ono broj telefona vatrogasaca?) Oni osigurači za struju su ispravno postavljeni i neće vas stresti struja dok neki koji je iskočio (valjda od zapaljenog lapotopa) pokušavate osposobiti, ali gdje su one gumene čizme? Inžinjeri, majstori i konstruktori ini da Bog pa svi vaši proizvodi bili sigurni i fini.
PSIH (OANALITIČARI, OLOZI, IJATRI) – Ova kategorija se čini onako malo prenategnutom. Ili možda neće onda kada se suočite sa psihopatom kojem je njegov psih rekao da poduzme konkretne korake ka svom ozdravljenju, a ovaj to protumačio kao izgovor da kupi pištolj i malčice zapuca iz njega u vašoj blizini jer je njemu potreban mir u životu, a mir će postići uništavanjem ljudi koji proizvode ikakav zvuk u njegovoj okolini. Ili kad psih ne shvati dovoljno ozbiljno svog pacijenta kada mu ovaj kaže da će se ubiti pa vam pacijent skoči na auto sa nekog nadvožnjaka odlučan u namjeri da okonča život jer ga niko ozbiljno ne shvaća uključujući njegovog psih-a (mislim da svaku prijetnju samoubistvom treba shvatiti ozbiljno, premda se osoba možda i ne želi ubiti, ipak je to svojevrstan poziv za pomoć...). Ah tu je i mogućnost da vam je vaš psih savjetovao da kažete djevojci, ženi, momku, mužu sve što vam smeta, a ona ili on iznenada počne sa oduševljenjem promatrati onaj novi set noževa koje ste nedavno kupili. Neka nam psih-i pametno rade da im se nijedna greška ne potkrade.
JA – I nakon svih objavljenih i neobjavljenih zanimanja (Advokati koji vas ne odbrane na sudu pa završite 3 mjeseca u zatvoru sa okorjelim ubicama, jer ste rekli policajcu koji vas je zaustavio pošto mu je bilo dosadno da će stojeći na ćošku da nazebe, a on vas pogrešno čuo pa iskonstruirao riječ u kojoj je „z“ zamijenio sa „j“. Ne, nema veze što je toga dana bilo +54şC u hladu, pogrešno vas je čuo! Zaštitar koji ne primijeti da je u banku ušao naoružan razbojnik, premda je kalašnjikov nosio u ruci, i sada se ona cijev u kojoj je metak nalazi na vašoj glavi, a vi se, jer toliko prokleto vjerujete u ljude, nadate da će tete na šalteru razbojniku dati novac i da vas ovaj neće lišiti života), u konačnici smo mi najodgovorniji za svoje zdravlje i život. Ma čime se bavili, mi smo osobe koje trebaju učiniti sve da svoj život (a bogme i živote ljudi oko nas) ne dovedemo u opasnost (i obećamo da nećemo prelaziti cestu izvan obilježenog prelaza, da nećemo skakati na glavu u bazen sa najviše skakaonice jer nam je društvo tu pa želimo ispasti ultra kul, da nećemo misliti da smo najpametniji dok pokušavamo postaviti novu utičnicu u stanu bez da razlikujemo istosmjernu od naizmjenične struje ili da znamo one neke faze što se trebaju znati... Ok, već vidim ko neće mijenjati utičnice u stanu.). U ovom ludom svijetu nije to ni tako lagan zadatak, ali vrijedi pokušati!
Oznake: život, kontrolor leta, inžinjer, vozač, pilot, kapetan, psiholog, psihijatar, psihoanalitičar
23.11.2014. u 03:35 | 0 Komentara | Print | # | ^Odbijam vjerovati da je dobar odgoj nestao
Ići u Sarajevu rano ujutro u centar grada bilo kojim povodom je blago rečeno, prava avantura. Pored toga što ste u mogućnosti susresti se sa najrazličitijim ljudima, voditi zanimljive razgovore sa onima sa kojima baš i ne želite razgovarati (posebno ukoliko baš i niste jutarnji tip), brižljivo paziti na svoj novčanik, mobitel i ostale dragocjenosti, eventualno se voziti i gratis (jer revizori rijetko ulaze u gužve), u prilici ste čuti i poduke iz oblasti (ne)kulture.
Naime, već nekoliko jutara za redom susrećem jednog simpatičnog starijeg gospodina koji uvijek sa sobom nosi mnogo kesa, i kao svako kome je prevoz do centra prijeko potreban, pokušava na sve načine ući u tramvaj. Eh, ukoliko se uspijete izboriti za poziciju koja ne spada u domen „odmah na vratima“ možete se smatrati sretnim čovjekom. No, ono što mi je jutros privuklo pažnju jeste razgovor prethodno navedenog gospodina i dvije srednjoškolke. On sa kesama (očito vrlo teškim) stoji pored njih. One sjede. Vidjele su ga, dakako. On stoji, posmatra ih bez riječi. Tramvaj ide po tramvajskim šinama. Ubrzo se približava narednoj stanici. Djevojke ustaju jer je vrijeme da izađu.
Gospodin: „Dobro ste se sjetile da ustanete kad trebate izaći. Jadna je vaša škola, i frizura i šminka kada vas roditelji osnovama kulture nisu naučili.“
Djevojke (suprotno očekivanoj reakciji stida, pomalo drskim tonom odgovaraju – nadopunjujući jedna drugu pa se čini da samo jedna osoba govori.): „Nemate vi šta gospodine vrijeđati naše roditelje. Oni su nas bolje odgojili nego što su vas vaši! Ne pitate se jesmo li umorne, jesmo li morale učiti puno, da li nas bole noge.“
Gospodin: „Mene su moji odgojili da starijima ne odgovaram i da im ustupim mjesto. Vi ste očito bile odsutne kad se o tome učilo u školi. A možete biti umorne. No, kako god okrenete ne možete biti umornije od mene. Ali, niste vi krive. Nije vas ko imao naučiti.“
Djevojke (već izlazeći iz tramvaja): „Ma, šta vi znate! Da ste šta znali, ne biste te kese nosali, već bi vam ih neko nosio.“
I odlaze one sretne da su znale „odgovoriti“. Gospodin odmahuje glavom, uzima svoje kese, sjeda i za sebe govori „Sramota!“.
I zaista. Sramota! Samo, pitam se čija sramota? Da li je porodica propustila djevojkama objasniti da ljude vrednujemo po dobroti i lijepom ponašanju a ne po broju nula na računu? Ili je sramota društva koje je učinilo da svi sve gledamo kroz prizmu bogatstva? Ili je možda sramota profesora, koji na nastavu dolaze samo da izdeklamuju lekciju nimalo ne razmišljajući koliko mogu imati (i dobar i loš) uticaj na mlade mozgove? Ili je sramota cijelog univerzuma što je dozvolio u nekom ludom poretku da jedno ljudsko biće vrijeđa drugo nekažnjeno?
Gdje su nestala vremena u kojima smo komšije obavezno pozdravljali (ili se izlagali riziku da nam roditelji izvuku uši i pred komšijama za nekulturno ponašanje)? Šta se desilo sa djecom koja su u obdaništu govorila prije svakog obroka „Prijatno.“ i „Hvala.“? Kuda su otišli klinci i klinceze koji su morali starijem ustupiti mjesto, makar imali ruksak na leđima, blok za crtanje u jednoj i opremu za tjelesni u drugoj ruci? Jesu li djeca koja su starijim komšijama, bez ikakve „naknade“ kupovala hljeb, zauvijek nestala? Jesmo li pravila lijepog ponašanja ostavili u nekoj prahistoriji? Hoćemo li uskoro o bontonu u knjigama čitati kao o „reliktu prošlosti“?
Odbijam vjerovati da je dobar odgoj nestao. Odbijam prihvatiti da je normalno ljude vrijeđati. Odbijam usvojiti neka nova „IN“ ponašanja. Odbijam misliti da je normalno baciti papir na ulicu umjesto u kantu za otpatke. Odbijam pljunuti na ulicu, a nema veze sa time što sam žensko. Odbijam glasno govoriti na mobitel. Odbijam prva naručiti hranu u društvu ako nisam najstarija. Odbijam mljackati da jedem. Odbijam srkati supu. Odlučno odbijam, pa makar! I znam, da ima nas još koji odlučno odbijamo! I nastavljamo da se vozimo tramvajem i uredno ustajemo starijima u rijetkim trenucima kada uspijemo sjesti!
Oznake: odgoj, tramvaj, mjesto., bonton
20.09.2014. u 00:19 | 0 Komentara | Print | # | ^U laži su kratke noge
U laži su kratke noge, da kraće ne mogu biti. Dobro, ne pišem ja ovo da bih obznanila svijetu kako ne valja lagati. To čitav svijet zna, ali i čitav svijet laže. Svi lažemo ponekad.
Da draga, odlično ti stoji nova haljina. Dragi, ti si najbolji! Ma ne, uopće ne ćelaviš/nisi se udebljala. Naravno da ćemo biti skupa zauvijek. O, pa ne brini, ja sam ti iskreni prijatelj. Ne, zaista ne mogu izaći, imam važan dogovor (sa televizorom, kokicama i hrpom tako ukusne čokolade – dio koji prešutimo).
Ponekad lažemo i na poslu, kolegama, dragim, manje dragim ljudima. Lažemo da bismo zaštitili sebe, druge, da bi smo nešto dobili ili se nečega riješili i gotovo obavezno u svojim glavama imamo sasvim validno opravdanje zašto je laž neophodna. Ma, da. Ovo je mala bijela laž. Nije velika crna...
Ali, u isto vrijeme znamo i da je laž opasna. Znamo da niko ne voli lažljivce, i znamo koliko boli kada otkrijemo da nam je neko lagao.
Ja se trudim lagati što manje. Naravno da nekada nešto prešutim, jer su mi relacije sa dragim ljudima i prijateljstvo draži od mog ega, od surove istine koja nema nikakav drugi cilj osim da povrijedi. A drage ljude ne volimo povređivati. Osim ako nismo psihopate, što je već neka druga priča.
No, postoji jedna vrsta laži koju nikako ne razumijem. Nepotrebna laž. Laž čija je jedina svrha da bude laž. Ona ne štiti nikoga. Ona nas ne brani od nekoga. Ona ne spašava živote. Ona je tu sama radi sebe. Nju ne razumijemo kada se dogodi. Nju ne možemo opravdati. Nikako. Ona naročito boli. A još više boli kada dođe od nekoga koga smatramo prijateljem. Ili barem polu-prijateljem. Ono, ne družite se često, ali kada se vidite podijelite par sočnih detalja o životima i nastavite dalje do idućeg susreta. No, ono što meni nije jasno, jeste, šta učiniti u takvoj situaciji. Jedan polu-prijatelj slaže drugom o apsolutno nebitnoj stvari. O stvari koja niti množi niti dijeli, koja je ni plus ni minus u vašem životu. Uostalom, nije stvar, nego stvarčica, sitnica. Ali, sitnica koja vam pokaže da vaš polu-prijatelj ne zaslužuje to zvanje i zbog koje razmišljate da li ste tom kvaziprijatelju rekli nešto što bi nekada mogao iskoristiti protiv vas. Onda imate lagani napad panike, trčite do kupatila, umivate se hladnom vodom i tješite se. Niste nikada nikoga ubili. Niste nikada nikoga opljačkali. Niste nikada nikome precvikali neke važne žice u autu. I što je još važnije, shvatate da polu-prijatelju nikada više ništa važno nećete reći. Najvjerovatnije ga nećete suočiti sa vašim saznanjem. Nastavit ćete da živite svoj život. Susreti će postati sve rjeđi. I na kraju ćete otići daleko od te osobe. Razići ćete se neprimjetno i haotično kao sjemenke pri naletu vjetra. Uostalom, takva su ta polu-prijateljstva. Krhka poput maslačka.
Oznake: la, prijatelji, polu-prijatelji, maslačak
10.09.2014. u 21:26 | 8 Komentara | Print | # | ^Vampiri među nama
Odgovorno tvrdim da vampiri postoje. Žive među ljudima. Jesu ljudi. Vampiri koji svojim ponašanjem, pojavom ili postupcima iz nas isisavaju život, radost i pozitivnu energiju. Njih ne možete otjerati bijelim lukom, glogovim kolcem ili svetom vodicom. Od njih treba bježati, što je dalje moguće. Pojavljuju se u liku tobožnjih prijatelja, pažljivih ljubavnika ili odlučnih šefova. I imaju jedan cilj. Ukrasti nam životnu energiju, učiniti da se osjećamo loše i to čine uspješno pod krinkom najboljih namjera.
Stara poslovica kaže „Sto ljudi, sto ćudi“. I za vampire važi isto. I njih ima različitih. A ja sam ih u životu upoznala mnogo. Nažalost, još uvijek ne znam pobjeći glavom bez obzira od njih. Možda sam ovisna o njima. A možda sam jednostavno suviše smotana za bijeg...
Jedni su uvijek žrtve. Bilo da su žrtve sudbine klete, društva ili rasporeda zvijezda, oni su žrtve. Niko ih ne voli. Neshvaćeni su i duboko ubijeđeni da su svi njihovi stavovi apsolutno ispravni i da su jedino njihovi principi zaista principijelni. Mi koji ostajemo uz njih (zbog još neutvrđenih okolnosti) trebamo, prema njihovom shvatanju, učiniti sve da se oni osjećaju bolje. Ako treba stvorit ćemo vremeplov i promijeniti sudbinu, društvo iz temelja izmijeniti (dobro dođe onaj vremeplov koji imamo), i svakako se pretvoriti u neku božansku silu koja će napraviti novi raspored zvijezda, samo zbog našeg dragog vampirčića. No, čak i kada sve to uradimo, naš će se vampir osjećati nevoljenim jer je jedna zločesta bubamara pobjegla sa njegovog dlana, umjesto da se družila sa njim dok je pokušavao prebrojati tačkice na krilima.
Posebna vrsta su oni koji su u svemu najbolji. Najbolji su u školi, na poslu, najbolji su i u ljubavi i u prijateljstvu. Najbolji su čak i kada imaju problem. Jer je njihov problem uvijek najbolji tj. najteži. Boli vas glava? Ma nije to ništa. Vas boli samo jedan dan. A njih? Njih je jednom glava boljela sedam dana, trinaest sati, deset minuta, petnaest sekundi i tri desetinke. I to sve dok su plivali triatlon, osvajali Mont Everest i istovremeno kreirali najnoviji izvor alternativne energije. Vaši problemi su beznačajni u odnosu na njihove. Baš kao i vi.
Posebno su opasni oni sa kojima ste izuzetno bliski. Poznaju vas. Poznaju vaše strahove i ne oklijevaju da ih upotrijebe protiv vas. Bojite se vode? Oni će vas gurnuti u bazen, skočiti za vama, zagnjuriti vam glavu nekoliko puta jer „klin se klinom izbija“ i onda će se čuditi kako imate još veću fobiju. A ukoliko primijete da ste ljuti (hm, sram vas bilo, pa ste se drznuli naljutiti), reći će vam da je to bilo iz najbolje namjere, za vaše dobro i da vas vole. Beskrajno! I vi ćete povjerovati. Jer vas znaju. Znaju dugmiće koje treba pritisnuti kako biste plesali onako kako njima odgovara.
Najgora je ona vrsta koja u sebi objedinjuje prethodne tri. Oni će učiniti da se osjećate krivim jer im niste dovoljno pomogli dok su oni jadni nastojali iskorijeniti glad i žeđ u svijetu, pronaći lijek protiv Ebole i napokon vas izliječiti akvafobije!!! Nabit će vam grižnju savjesti bez imalo oklijevanja, a sve to dok vi pokušavate pronaći po hiljaditi put opravdanje za njihovo neracionalno ponašanje, spremni da ih ponovo tješite, budete manji od makova zrna i da dok pritišću dugmiće govorite „Da, da, kako god ti kažeš, ljubavi/prijatelju/šefe/mama/tata/kompjuteru...“
Lijek protiv njih? Ne postoji. Bježite glavom bez obzira i ne osvrćite se. Ukoliko niste Buffy, porazit će vas i nastaviti gaziti po vama ukoliko ostanete u njihovoj blizini. Govorim iz vlastitog iskustva.
Oznake: vampiri
29.08.2014. u 22:35 | 10 Komentara | Print | # | ^TO ALL DEAR SOULS
When I said I was leaving up there
Nobody could see
It was my heart saying
That it needs to be free
I woke up that Tuesday morning
In a beautiful warm place
Where nobody ever cries
Where you feel eternal grace
I never wanted much
I never asked for more
I have what I need
I found a resting shore
The only thing that hurts
Is to feel your tear
So please wipe it off
And prove I’m still your dear
Honey, please stop asking
“If he only said good-bye...”
You know that if I could
I’d do anything to stop your cry
Sweetheart, don’t be sad
‘Cause I am not gone
I am always in your heart
You are not on your own
I wish I had more time
Just to tell you last good-bye
I’d kiss you and hug you my friend
And I’d tell you “Always smile!”
Don’t give up your dreams
Always keep up hope
And remember my songs
They will help you cope
When you think of me
Do it with a smile
If you shed a tear
I will also cry
Even when you read this
I may be next to you
So instead of sad face
Give me a smile or two!
Pravi prijatelji
Kada sam bila mala nije mi bila jasna rečenica „Ako imaš jednog pravog prijatelja, bogat si čovjek!“. Mislim, zašto bi neko bio bogat čovjek sa jednim prijateljem kad ih možeš imati mnoštvo. Ali, s vremenom se mnoštvo smanjivalo. Prestale su dječije igre, razišli se kud koji mili moji i nakon srednje škole sam mogla reći da imam dvije prave prijateljice, jednu potencijalnu, a ubrzo sam upoznala još jednu vrlo dragu žensku osobu čije društvo mi i dan danas mnogo odgovara.
Od dvije prave prijateljice danas imam dvije poznanice koje vode svoje živote. Odabrali smo različite životne puteve i odlučili kreirati svoje živote kako nam najbolje odgovara. U tim životima, nažalost, nismo našle prostora jedna za drugu. Bar ne nekog značajnog. Ko je kriv? Ma, to nakon tridesete više i nije važno...
Potencijalna prijateljica je postala najbolja prijateljica. Zašto? Šta je to što poznanike razlikuje od prijatelja, i kako znati odabrati prave najbolje prijatelje? Tačna formula ne postoji, ali postoji par stvari koje čovjek htio ne htio, kroz život, ako je pametan nauči i usvoji.
1. Pravi prijatelji uvijek imaju vremena za vas. Makar bilo to samo pet minuta u njihovom haotičnom životnom rasporedu.
2. Pravi prijatelji ne odvaguju koliko ste vi učinili za njih da bi mogli za vas učiniti isto toliko. Pravi prijatelji jednostavno čine.
3. Pravi prijatelji nikada ne „nabijaju na nos“ vrijeme koje su proveli sa vama. Ako vam neko nekada kaže da je vrijeme koje je proveo sa vama mogao provesti sa porodicom, ili nekim drugim osobama, ali se odlučio za vas i time vam učinio uslugu enormnih proporcija, bježite od te osobe glavom bez obzira. U prijateljstvu je svačije vrijeme jednako vrijedno. Sa ili bez muža i troje djece.
4. Pravi prijatelj je za javnost uvijek na vašoj strani. (A onda vam kad ostanete sami saspe u lice sve što pogrešno radite)
5. Pravi prijatelj će učestvovati u aktivnostima koje vi volite makar on ne voli pretjerano. (Naravno, izuzeci postoje. Ne možete očekivati od osobe koja se panično boji visine da skače sa padobranom sa vama. Pa o tome slijedi i nova tačka...)
6. Pravi prijatelj vas nikada neće natjerati da radite stvari koje mrzite. Ne, neće vas odvesti da donirate krv ukoliko se onesvijestite i na samo čitanje riječi K-R-V.
7. Pravi prijatelj vjerovatno ima gomilu vaših najružnijih fotografija koje su mu draže od onih koje postavite na neku od društvenih mreža, jer ste na tim fotografijama ona opuštena osoba kojoj su povjerene brojne tajne.
8. Pravi prijatelj nikada nikome, ali nikada nikome, neće odati tajne koje ste mu povjerili. Makar ga mučili u Gvantanamu ili mu nudili milione dolara. Najvjerovatnije i zbog toga što i vi o njemu znate mnogo toga što baš i nije za javnost. :-)
9. Pravi prijatelj vam nikada neće dozvoliti da pravite budalu od sebe u javnosti – sami. Dakle, ako vam padne na pamet da se rashladite u fontani, pravi prijatelj će spremno zagaziti sa vama i još spremnije bježati sa vama u slučaju da se pojave čuvari reda.
10. Pravi prijatelj, nikada, ama baš nikada neće postati osoba koju ne poznajete, jer se pravi prijatelj nikada ne pretvara da je nešto što nije.
Oznake: prijatelj, prijatelji
27.08.2014. u 10:57 | 0 Komentara | Print | # | ^